Šimleša je napravio javni harakiri nad svojom diplomom

Sukob na hrvatskoj estradnoj desnici ovih dana, poznatiji kao polemika između sociologa Brune Šimleše i pjevačice Lidije Bačić, isprva se mogao činiti kao jedan od onih trivijalnih, napuhanih ili namjerno izazvanih sukoba koji bi u ljetnoj sezoni trebali poslužili kao klikljiv sadržaj. No vrlo često upravo razvoj takve verbalne bitke o vrijednosnim pitanjima te potreba za svrstavanjem javnosti na jednu ili drugu stranu govori puno više nego što se na prvi pogled čini.

Za one koji možda nisu upućeni ili su se trudili izbjeći posljednih dana iritantno prisutnu raspravu, dakle za slušatelje koji su se ovog trena uključili u program, evo kratkog uvoda: Sociolog, pisac duhovne literature i autor popularne knjige samopomoći “Ljubavologija” te pripadajućih inspiracijskih kartica, Bruno Šimleša, napisao je u svojoj redovnoj kolumni tekst pod naslovom: “Je li u redu da su one uzor našim kćerima i unukama?” s podnaslovom koji je glasio: “Sjajna karijera – skinem se, fotkam, dobijem lajkove i dobro zaradim”.

Ispod ovog skandaloznog naslova slijedi tekst koji pojašnjava zašto sam na samom početku teksta ovu raspravu nazvala sukobom na hrvatskoj estradnoj desnici, koja, baš kao i svaka druga poštena desnica, zagovara konzervativizam i jasnu hijerahiju u društvu, koja proizlazi iz prirodnog, patrijarhalnog poretka te klasičnog ekonomskog liberalizma u kojem je Bruno Šimleša najprodavaniji pisac, a Lidija Bačić pjevačica s najviše gaža.

Prije nego što se osvrnem na dojmljivije dijelove teksta, što je toliko skandalozno u naslovu? Zapitajte se, možete li zamisliti sljedeće. Luka Modrić, Zdravko Mamić, Zlatko Hasanbegović trenutno su najpopularniji muškarci na internet tražilicama u Hrvatskoj te također svojevrsni pripadnici estrade. Jedina razlika između njih i Lidije Bačić je ta što se oni ne skidaju i ne slikaju goli jer, treba li podvlačiti očito, patrijarhalna je kultura ta koja je od žena napravila meso i svela ih na kurve ili svetice.

Dakle, u nekoj paralelnoj stvarnosti Šimleša, duboko zabrinut za našu mladež, referirajući se na istinski moralno upitne postupke spomenute gospode, piše: “Je li u redu da su oni uzor našim sinovima?” Ne, naravno, to se neće dogoditi, prvo jer sinovima ne trebaju uzori, oni su dovoljno samosvjesni da pronađu vlastiti put, dok maloumne kćeri i unuke svaki prikaz žene koja zarađuje pokazujući svoje tjelo taj čas može odvesti u blato, prljavštinu, nemoral i bezvrijednost.

Razvijajući teze o nemoralnim ženama, sociolog nudi čitavu lepezu općih mjesta mizoginije koja urušava svako društvo od srednjeg vijeka naovamo. Tako možete pročitati da on takve razgolićene žene inače ne gleda (ovakav argument, svega mi, prvi put čujem), ali je sad učinio iznimku ne bi li se žrtvovao za svoje čitatelje te nam dao profil “takve” žene i “takvoga” konzumenta golišavih fotografija na Instagramu.

Pjevačicu Lidiju Bačić izdvaja kao glavnu metu, ali što je još indikativnije, stavljajući imena drugih pjevačica u plural te spominjući “Lane, Žane, Maje, Mirte, Ecije”, žene svodi na gomilu mesa oduzimajući im pojedinačnost i bilo kakve osobne karakteristike te još jednom izvodi javni harakiri nad svojom diplomom sociologa, ako to već nije učinio sudjelovanjem u popularnoj dokumentarnoj sapunici “Samo nebo zna”.

Sociologija, koja je inače znanost, kao što znate, proučava društva, a posebno načine na koje ta društva oblikuju ponašanje, vjerovanja i identitete ljudi. Često na temelju stereotipa, predrasuda ili vlastitog iskustva ljudi izvode generalizacije koje nemaju osnovu u stvarnosti, da parafraziram jednu od definicija. Dobar dan, Lane, Žane, Maje i tako lagodna generalizacijo, laku noć znanosti i razumijevanje društva koje je upravo proizvelo sliku žene protiv koje se navodno sociolog bori u svom javnom djelovanju.

Ovdje možemo postaviti još jedno pitanje: Što je veća kompromitacija? Pokazivati vlastito tijelo u svrhu nuđenja estetsko-erotskog užitka u isto vrijeme tvrdeći da je i dalje najvažnije pjevanje ili svojim autoritetom znanstvenika i pisca sudjelovati u dokumentarnoj sapunici koja u svrhu popularnosti trash sadržaja nudi emocionalne obmane čije su žrtve sudionici kojima takvo poigravanje može ozbiljno utjecati na život, na osjećaj vlastite vrijednosti, vjere u sudbinu

A kad smo kod plitkosti sadržaja, valja iz te emisije izdvojiti trenutak izrugivanja fizičkom izgledu kandidata, napose slici njihove predviđene starosti kao oduzimanju osnovnog ljudskog dostojanstva. Da bi ova Šimlešina slika o valjanim i nevaljnim uzorima bila potpuna i pravilno uokvirena te kako bi didaktičko-moralistički tekst djelovao još jače i dobio dozu autentičnosti i dirljivosti, kao svaki pravi otac na kraju spominje svoju kćer, za koju ne želi da ide takvim putem.

Klasična slika starješine koji, u ovom slučaju umotan u moderna htijenja i očekivanja kako bi se bolje plasirao na tržištu, za svoju kćer ne želi takvu sramotnu sudbinu te je čitavim bićem prezire. Treba pojasniti jedno: ovdje uopće nije bitno što Bruno Šimleša ne želi da mu kći bude kao Lidija Bačić, radi se o uzimanju očeva prava da za svoju kćer želi ovo ili ono.

Nikakva razlika ne postoji između toga da ne želi da bude pjevačica lakih nota ili da joj na glavu stavi burku, posve je svejedno, bitno je da on kao otac bira njezin put skrojen prema vlastitim mjerilima. To je nešto posve drugo od onoga da svi djeci želimo da budu sretna ma što u životu izabrali, samo se o tome radi. I zato je tako pomalo jadno, pomalo strašno jer je jasno da se s poimanjem žene, njezina intelekta, tijela i izbora, nismo pomaknuli nikamo.

Osim tog velikoga gafa popularnog sociologa koji nam je slučajno otkrio sve ono što kao društvo umatamo, postoji još jedna razina ove priče. U popularnoj psihologiji, svi već znaju, to se zove projekcija. Projekcijom na drugu osobu prenosimo ono što nismo u stanju prepoznati i prihvatiti u sebi.

Lidija Bačić i Bruno Šimleša samo su prividno na suprotnim stranama, oni su proizvod iste kulturno-društvene matrice koja preuzima nekadašnji integritet obrazovanog znanstvenika i pisca da bi ga dala trash emisiji “Samo nebo zna”. Jednako kao kad Lidija Bačić govori o svojim vokalnim umijećima i naporima, prikazujući sebe gotovo kao magistru solo pjevanja, slučajno zalutalu na pivske festivale.

S tim da u ovom slučaju Bruno Šimleša ima puno veće aspiracije i manjak razumijevanja za procese u društvu te problem sa seksizmom. Samo velika i duboka sličnost, samo istinsko prepoznavanje, može zapaliti vatru sukoba, u drugom slučaju, obično prevlada ravnodušnost.     

Ivana Bodrožić, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: