Srbi i Hrvati, nije vam Tesla kriv što nije bio nacionalist

Aleksandar Vučić, poodavno izabrani, a nedavno okrunjeni predsjednik Srbije, rekao je na svečanosti upriličenoj povodom njegova, prema putinovskom principu izvedenog, seljenja s jedne na drugu vladajuću poziciju, kako će još dugo Srbiju i Hrvatsku opterećivati brojna neriješena pitanja, od jednostavnih do bolnih. U prvu je grupu svrstao i ono - čiji je Nikola Tesla.

Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, nije tada, kao što neće nikad, reagirala na ovo Vučićevo strateško umanjivanje važnosti jedne bitne teme. Razlozi nisu ni bol u vratnoj kralježnici niti dubinsko promišljanje o tome koju još boju haljine nije prošetala tamo gdje nikako ne priliči doći šaren kao dječji crtež.

Ako ćemo biti patetični koliko i razumni, na pitanje čiji je Tesla odgovorit ćemo da je naš, tko god i gdje god mi bili. No hoćemo li biti pošteni, e onda nema druge nego kazati kako smo mi Teslini. Genij iz Smiljana izmislio je, iz svog vremena gledano, budućnost, a iz ovoga - našu i svačiju sadašnjost.

Lakše je među sljedbenicima takozvane Islamske države naći ljubitelje suvremene umjetnosti i štovatelje, recimo, Jon Bon Joviea, nego oveću skupinu ljudi koja se ne koristi nečim čega ne bi bilo bez Tesle. Takvi, ako ih i ima, civilizaciju ne konzumiraju iz nužde. Ona dva-tri plemena što još žive kao prije 827 godina, o čemu se novine raspišu u nepravilnim vremenskim intervalima i kad nema ama baš ničega drugog za popunjavanje pola stranice, ne računaju se.

Tih bez struje, žarulje, televizije, kompjutora, perilice i bojlera svakako je manje nego što se, evo sad, ljudi zaglavilo u liftovima Pekinga. Svakakav je Aleksandar Vučić, ali glup nije nimalo, pa zna, uz ostalo, kako je najbolji način da se o nečemu bitnom ne govori onaj da se to proglasi nebitnim.

Naša je nesreća što u tom poslu partnere ima upravo u Hrvatskoj, valjda jedinoj zemlji na svijetu u kojoj je moguće smatrati nevažnim što se tu, u njoj, rodio Nikola Tesla: prvi od ukupna dva najpametnija čovjeka rođena na prostoru kojim danas predsjedava Kolinda Grabar Kitarović. Drugi je, inače, Šibenčanin Faust Vrančić – još jedan genij spram kojeg se odnosimo kao da nije izmislio ništa složenije od čačkalice.

Kad jedan drugog ne podupiru, srpski i hrvatski nacionalizam savršeno se slažu. U tom se procesu i strateški gubici smatraju velikim dobitkom, a falsificirana povijest prihvaća kao istina nad istinama, nešto što se ne propituje i o čemu se, jer je nevažno, razgovara u pauzama između rasprava o velikim problemima. Mrtvi Nikola Tesla, sa svim što nam je ostavio za život, zaglavljen je u zagrljaju između dva društva čiji se reprezenti ponašaju i govore tako da učine sve kako bi pokazali koliko ga nisu dostojni.

U pokojnoj SFRJ još je i imalo smisla smjestiti Teslu i sve što se od Tesle može u Beograd, u glavni i najveći grad zemlje s čijom su propašću, kako je jednom rekao pjesnik i scenarist Abdulah Sidran, propali i kriteriji. A oni su bili jasni: ne može se najbriljantnijem umu rođenom na prostoru koji će kasnije biti Jugoslavija, počast odavati u nekoj ubogoj provinciji nego u metropoli, tamo gdje stoluje predsjednik i gdje u službene posjete dolaze državnici iz svih onih zemalja, znači bukvalno svih, koje je Tesla osvijetlio.

No ni tad se aerodrom u Beogradu nije zvao po Nikoli Tesli, baš kao ni zračna luka u Zagrebu. Sad se u Beogradu zove, dok se u Zagreb slijeće na “Franju Tuđmana” direktno. U ostavinskoj postjugoslavenskoj raspravi dva su se nacionalizma – velikosrspki i, nazovimo ga, čistohrvatski - bez riječi dogovorila o Tesli: on je, je li, bio Srbin, te mu je kao takvom i kao, po mogućnosti svakom, mjesto u Srbiji, pa makar se stotinu puta rodio u Smiljanu, koji je, eto, u Hrvatskoj.

Činjenice su usput prekrižene jer kompliciraju jednostavnu teoriju čistog tla. Nije, dakle, važno niti to što Smiljan one 1856., kao nikada prije i poslije, nije bio u Srbiji, niti je važno što Teslin otac Milutin nije bio sveštenik Srpske pravoslavne crkve – do čijeg će ujedinjenja doći puno kasnije – kao što je nebitno da je gimnaziju svršio u Gospiću te dobio odbijenicu za stipendiju od Matice srpske iz Novog Sada.

Dovoljno je da je bio iz pravoslavne obitelji, što će reći da je Srbin, a kad je već tako, e onda mu je u Beogradu mjesto i o tome se nema što raspravljati. Tako se, naime, svijet mjeri kad se hoće reći da Srbiji i samo njoj pripada sve što se sa srpstvom na neki način može vezati, ma gdje bilo, od Smiljana do New Yorka; računajući, prije svih drugih, Nikolu Teslu, koji je za života jednom i na jedan dan bio u Beogradu.

Nema u Hrvatskoj nitko, da ne pretjerujemo ako nema prijeke potrebe, problema s Teslinom genijalnošću, ali ima s tim što je bio Srbin, i to rođen zaista davno, od oca i matere isto tako rođenih tu, a to se nikako ne uklapa u doživljaj srpske zajednice u Hrvatskoj kao privremene elementarne nepogode.

Sasvim suprotno, o njenoj prisutnosti i značenju govori sve što bi bilo najbolje zaboraviti jer može štošta reći i o pravima koja, naravno, ne moraju biti ničim suprotstavljena hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, ali je bolje da ih uopće nema. Osim ako se ne svode na igranje kola, izdavanje manjinskih novina i, eto, čuvanje sjećanje na činjenicu kako se, ne samo među ovdašnjim Srbima, već ni u Hrvatskoj općenito, nakad pametnije čeljade od Nikole Tesle nije rodilo, pa još i zadužilo civilizaciju izmislivši budućnost i onima kojima je nebitno to čiji je.

Emir Imamović Pirke, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: