Tito treba ostati

Nakon stanovitog premišljanja, kažem: Tito treba ostati.

Ali nakrivo je nasađen argument da u Zagrebu, pobogu, ima milijun važnijih stvari nego što je ime jednoga trga. Nije pogrešan, ali ne valja jer je refleks prizemne igre skrivača u kojoj se strah od izjašnjavanja o »kontroverznim« pitanjima često maskira pozivima na racionalnost, svrsishodnost ili računanje »koliko to košta«.

Nije presudno ni to da je o Titu s divljenjem govorio Tuđman, na koga se inače tako rado pozivaju i Bandić, i HDZ, i Hasanbegović, trgovačka kompanija koja na Titu želi sklepati većinu u glavnom gradu i uzeti pod svoje ogroman novac građana.

Veliki dio svoga politički svjesnog života, Tuđman je bio dio Titovog establišmenta i logično da je sebe pravdao pred Šuškom i ekstremnom emigracijom isticanjem Titovih zasluga.

Govorio je doslovno ovako: »Tito je, bez dvojbe, bio jedan od najvećih državnika Europe nakon Drugog svjetskog rata (...) Antifašističkim pokretom doveo je hrvatski narod na stranu pobjedničkih demokratskih sila antifašističke koalicije, omogućio stvaranje federalne države Hrvatske te (...) osigurao pravne osnove za nastanak samostalne hrvatske države.«

Kad u biografiji ima nešto što se mora posebno objašnjavati, svatko nađe načina da svoju ulogu nekako prikaže u najboljem svjetlu. Tako je postupao i Tuđman.

Pustimo zato i to. Kao što je povijesna turbulencija htjela da Vrhovnik za svoje zasluge dobije jedno hiljadu ulica plus aerodrom, tako Titu treba ostati trg. Zašto se, dakle, ime trga ne bi smjelo mijenjati?

Ne bi zato što osim sramotno ukinutog pa ipak vraćenog Trga žrtava fašizma, Nazorovog srušenog pa nanovo podignutog kipa na Tuškancu i osnovne škole Augusta Cesarca, u Zagrebu moraš svijećom tražiti spomen na pobjedu Hrvata nad fašizmom i NDH. Samostalna hrvatska država ustavno je utemeljena na antifašizmu, a Tito je ovdje bio duh i vođa tog svenarodnog i moralno ispravnog pokreta otpora zlu, teroru i pogromu, koji je na kraju i globalno pobijedio.

Jučer je dao do znanja da se tim slaže i premijer Plenković, čija se stranka sada, oko rušenja Tita, zbog vlasti grli s Hasanbegovićem koji, pak, za antifašizam ne želi čuti ni pod razno.

Plenković, međutim, za razliku od Tuđmana, koji je Tita komplimentirao kao jednog od najvećih državnika Europe »nakon Drugog svjetskog rata«, smatra da je upravo ono iza rata kod Tita bilo sporno. Tu je u pravu: jedna partija na vlasti, progon političkih disidenata, stradanja civila na Bleiburgu i Goli otok. Da.

No Tito, s njegovim uspjesima kod kuće i vani, i crnim točkama, obilježava desetljeća u kojima je sudjelovao cijeli ovaj narod, podižući generacije, tvornice, stanove za radnike i cijeli jedan sustav solidarnosti koji se održao pola stoljeća.

Ostaviti Tita nije simptom slijepe apologije, nego pitanje pomirenja s našom poviješću, takvom kakva je ona bila i kakva je, uostalom, bila diplomatski uvažavana i u slobodnom svijetu.

Samo svece katoličkog imaginarija, po kojima se sada zove najviše ulica u Hrvatskoj, nemaš što preispitivati. No za tu je širinu potrebna malo veća pamet od sitne i trgovačke, a da ne govorimo o filoustaškoj i revizionističkoj, kakve se ovih dana spremaju udruženo presuditi Titu.

Sanja Modrić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: