Tko je Marku Šunjiću mrknuo pola milijuna kuna

Piše: Miljenko Jergović

Neven Antičević volio je stripove. Posljedicom te ljubavi je Algoritmov dug od pola milijuna kuna Fibri, najvažnijem strip izdavaču u ovom dijelu Europe, za stripove koje je Antičević prodao i koje nikad, inšalah, neće platiti. Marko Šunjić, vlasnik Fibre, suprotan je tip od vlasnika Algoritma, ama nema dvojice različitijih ljudi od njih.

Dok je Antičeviću i njegovim ortacima iz Profila i Mozaika knjiga izdavaštvo bilo način da se obogate – u čemu su se pokazali vrlo uspješnim – Marko Šunjić kompjutorski je programer, koji je sve svoje svoje slobodno vrijeme, kao i novac koji bi mu pretekao od životnih potreba, ulagao u izdavanje crtanih knjiga: suvremenih klasika, crtanih romana, visokointelektualnih djela europske strip naracije, važnih djela iz američke i svjetske tradicije… Kako tržište u Hrvatskoj ne postoji, a država je ulagala i ulaže golemu političku energiju da onemogući distribuciju knjiga u regiju, tamo gdje se govore isti ili jedva različiti jezici, tako je Marko sve to radio za svoj račun i na svoju štetu. Tako je postao ne samo najvažniji izdavač ozbiljnih stripova u Hrvatskoj i u povijestima nekoliko okolnih zemalja, nego i pokrovitelj i estetski diktator cijele jedne umjetnosti. Nije pretjerano ni ovako reći: više je učinio za strip na hrvatskome jeziku, i veći je utjecaj na tu scenu imao Marko Šunjić, nego što je u dvadesetom stoljeću na ovu književnost utjecao i za nju učinio Miroslav Krleža.

I sve to za svoj račun i od svojih novaca. U vrijeme ministrovanja Andree Zlatar od države nije dobio nikakve pomoći. Pod Hasanbegovićem i Ninom Obuljen Fibra je bila simbolično potpomognuta, ali, ipak, jest bila. Kada se sabere sve što je ikad dobila od države, iznos je mnogo, mnogo manji od pola milijuna kuna, koliko je Šunjiću ostao dužan spomenuti ljubitelj stripova i istaknuti HNS-ov kadar u kulturi.

Materija je, kažu, neuništiva. Neuništiv je tako i novac. Ako je nekome iz džepa izbijeno pola milijuna kuna, taj novac je nužno završio u nekom drugom džepu. Država bi bila dužna odgovoriti Marku Šunjiću i njegovoj publici na pitanje: u čijem džepu? Ako mu već nisu pomagali da objavljuje stripove, onda su mu dužni reći što se dogodilo s njegovim novcem. Inače je riječ o drumskom razbojništvu pod zaštitom države. Što bi se dogodilo uglednom poduzetniku, ne nekom konkretnom, nego fiktivnom i zamišljenom, recimo poduzetniku koji je ujedno i strip junak, koji bi obio bankomat – ima jedan lijepi, ispred bivše Algoritmove knjižare u Gajevoj – i maznuo pola milijuna kuna?

Marko Šunjić porodični je čovjek. Njemu i njegovima pola milijuna kuna mnogo znači. Algoritam je, istina, dužan i drugima, ali njegov je slučaj, ipak, amblematičan. On je za svoj račun stvarao cijelu jednu kulturu. Država postoji da bi zaštitila Marka Šunjića. Mislim, teoretski je tako.

Slučaj Algoritam trebao bi biti jednostavniji od slučaja Agrokor. Hrvatska neće propasti ako se stvari istjeraju na čistac, ako se bude slijedio trag svake nestale kune. Ne možemo se baviti policijskim istragama, niti donositi istražne zaključke čak i o sasvim očiglednim stvarima, jer bi nas, u najmanju ruku, neki poduzetnik mogao tužiti. Ali nam je dopušteno na stvari gledati s čisto dramaturške strane, što bi od svega toga bilo moguće i zamislivo u fabuli nekoga, recimo, stripa.

Počelo je kada su se Neven Antičević, Daniel Žderić i onaj iz Mozaika knjiga udružili u zajedničku knjižarsku tvrtku, takoreći koncernić, koji, naravno, nije više bio povezan s njihovim prethodnim tvrtkama. I začudo, bio je i ostao bez ikakvog vlasništva. Sve je tu unajmljeno, sve je tuđe, uključujući i knjižarske police. U novu firmu su trojica ortaka uložila ugovore s vlasnicima prostora s kojima su prethodno dogovarali najmove. Bio je to, kažu oni, pokušaj da se spasi i osvježi knjižarsko tržište usred velike ekonomske krize. Što bi na ovo udruživanje rekao scenarist stripa i kamo bi ga priča odvela? Neka na to odgovaraju ljubitelji stripova.

Poslije su Žderić i onaj iz Mozaika knjiga najednom izgubili interes za knjižarski biznis. Zašto? Nemamo pojma. To je neka rupa u scenariju, koju bi scenarist trebao ispuniti dramaturški najvjerojatnijom varijantom. Nećemo reći kojom.

Knjižarski koncernić koji je na kraju ostao samo na Algoritmu godinama je poslovao na štetu onih čije je knjige prodavao. To se smije reći: teško da bi nas za to mogli tužiti. Pogotovu ako je ovo predložak za strip. A onda je, naizgled iznenada, u tobože najnezgodnijem trenutku, jedna papirničarska tvrtka potegla zadužnicu (zbog Algoritmovog duga od četiri milijuna kuna, što i nije tako mnogo jer rečeni nisu Marko Šunić i ne rade iz entuzijazma), gurnula Antičevića, tojest njegovu firmu koja je, rekli smo, bez ikakvih vrijednosti u pokretninama ili nekretninama, u propast.

U sljedećoj epizodi vlasnici papirničarske tvrtke, nekakva braća koja su se prethodno bavila ekstremnim sportovima, a jedan od njih je već imao živahan i dinamičan odnos s Uskokom, najednom se pojavljuju kao budući korisnici najatraktivnijih knjižarskih prostora, konkretno Megastorea u Bogovićevoj, koji je prethodno Daniel Žderić unajmio od Srpske pravoslavne crkve. Je li Žderić braći Čubrić – kako se zovu gospoda kojoj se nipošto ne bismo željeli zamjeriti – prepustio svoj ugovor ili su braća Čubrić potpisivali novi ugovor s Crkvom, to je sasvim svejedno. Ali, barem u scenariju za strip, između Žderića i braće mora postojati neka veza. A ni Žderić i Antičević se nisu baš tako i toliko distancirali. Da je ovo strip, sve bi vuklo tome da su svi ti ljudi prilično bliski. Ali u stvarnosti takvo što nipošto ne bismo smjeli sugerirati, jer bi nas netko mogao tužiti. Tako da nam nije ni na kraj pameti da sugeriramo kako su svi ti ljudi, možda, u vezi i djeluju u nekom dogovoru. Samo bi se lud čovjek usudio tako nešto ustvrditi.

Inače, braća Čubrić su tek desetak dana prije vijesti o preuzimanju Megastorea osnovali svoju knjižarsku tvrtku, i nazvali je Hoću knjigu d.o.o. Hoću knjigu? Pa se ti, ako si frajer, usudi i reci: Ne dam! Njihov pajtaš, nekakav Fojs, također novopečeni knjižar, kaže da će prodavati “naslove koje publika želi kupiti”, pretežno “nove i atraktivne naslove domaćih i stranih autora”, ali “to ne znači da nećemo nuditi i neke klasike ili povijesne knjige koje se očekivano manje prodaju”. Fojs nam ne veli koje to klasike, Šegrta Hlapića ili Tko je Videku sašio košuljicu, ali riječ je, bez ikakve sumnje, o biznis planu koji nadograđuje dosadašnja knjižarska pregnuća Antičevića, Žderića i onog iz Mozaika knjiga, iako se ne bi moglo reći da je bez presedana. Slično se, naime, poslovalo u onoj slavnoj njujorškoj cvjećarnici u kojoj je osnivana Grupa TNT. Eto kako strip djeluje poučno na stvarnost.

Između papirničarstva i knjižarstva sličnost je samo jedna: u devastiranim kulturama i u lošim knjižarama knjige i bilježnice, formulari i rokovnici prodaju se u istim dućanima. Sve drugo je različito: papirničarstvom se, u načelu, može baviti svatko. Riječ je o primitivnoj proizvodnji i trgovini na kojoj se može mnogo i brzo zaraditi, a izgubiti možeš samo ako si, čak i za kriterije Grupe TNT, potpuna budala, pa da, recimo, blokče s likom Novaka Đokovića prodaješ u Gospiću – pod pretpostavkom da Gospić ima knjižaru – dok bilježnicu s likom Marka Perkovića Thompsona prodaješ u Čačku, Užicu, Valjevu, koji, raspitali smo se, imaju knjižare. Prodaja, kao i proizvodnja knjiga, kao što smo ovdje već rekli, specifičan je, sofisticiran, specijalistički posao, kojim se svugdje u svijetu bave ljudi koji više sliče na Marka Šunjića nego na Nevena Antičevića, Daniela Žderića, braću Čubrić, nekakvog Fojsa i onog iz Mozaika knjiga. Diletante i neznalice u knjižarstvu lako je prepoznati. Takvi misle da nekim čudom unaprijed postoje naslovi koje publika želi kupiti, i nemaju pojma da je smisao knjižarskog posla u tome da se istraži koja je knjiga za koga, i da se svakom čovjeku koji uđe u knjižaru ponudi njegova knjiga… Ili nešto tako i u tom smislu.

Čini se da je cilj operacije Algoritam, tko god da je vodi, u tome da se sve nastavi po starom, a da se samo uvedu neka nova lica. I da se dugovi jednostavno brišu, uz prigodnu parolu da započinjemo ispočetka i svečano obećanje da više nećemo dugovati, krasti i varati. Stari igrači osnovat će nove firme, opet dobro pazeći da na njima ne bude nikakvog vlasništva, i priča će se nastaviti. Ali da, umalo da zaboravimo: Nina Obuljen pohvalila se da je Ministarstvo osiguralo dva milijuna kuna za pomoć posrnulom knjižarstvu. To bi još, možda, i bila ozbiljna vijest kada bi četvrtina te sume odmah bila uplaćena Marku Šunjiću i Fibri. Ali toga nema ni u Alanu Fordu.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: