To smo i zaslužili - ulice s imenima ustaških satrapa

Ovo što se događa s Trgom maršala Tita u Zagrebu nije ništa neočekivano, nije to podmukli udarac šačice nazadnjaka naprednom, modernom društvu, niti je obračun s antifašizmom počeo jučer. Prije svega, ovdje nema ni govora o naprednom, modernom društvu, hrvatsko društvo to jednostavno nije. Nadalje, akteri tog događaja nisu preko noći postali kakvima se sad pokazuju, pa da sad njihovi potezi ostave javnost u čudu. I predobro je poznato s kime se ovdje ima posla, znalo se što su sve u stanju učiniti.

Hasanbegović je bio i ostao ustašofil, Bandić je dokazani oportunist, nema toga što nije spreman učiniti da ostane na vlasti, pa i puzati po grobovima, a Plenkovićevi pijunčeki u gradskom HDZ-u samo su pijunčeki, izvršit će svaki nalog koji dobiju s Trga žrtava fašizma (Trg žrtava fašizma?), dok im je gazda, baš kao i Bandić, svjetonazorski kolaž, šareniš – ima tu svega i svačega, ovisno o prilici i potrebi, a sve je podređeno ostanku na vlasti.

Isto tako, antifašizma kao vrijednosti i kao svakodnevne prakse odavno nema u Hrvatskoj. Nema ga u školama, na javnoj televiziji, u politici, postoji nešto mrtvih slova u tekstu Ustava i to je, zapravo, sve. Antifašizam je, ako se slučajno zaboravilo, pregažen i odbačen još devedesetih kad je izvršen pogrom nad imenima ulica, trgova i institucija nazvanih prema partizanskim borcima i drugim istaknutim revolucionarima i antifašistima, kad je porušen najveći broj spomenika u Hrvatskoj podignutih njima u spomen i u spomen narodnooslobodilačkoj borbi.

Tad smo nijemo, zapravo nezainteresirano promatrali kako HDZ u prah satire temeljnu vrijednost na kojoj počiva suvremena demokratska Europa i suvremeni demokratski svijet. Tom svijetu, dakako, Hrvatska definitivno ne pripada, niti mu je blizu. Samo je Istra, što se odnosa prema vlastitoj antifašističkoj prošlosti i tradiciji tiče, zaslužila biti dijelom tog svijeta.

Ne znam ni za jedan grad u svijetu gdje su neka ulica ili trg nazvani prema Adolfu Hitleru i Anti Paveliću. No u mnogim su gradovima ulice i trgovi nazvani prema istaknutim antifašistima i komunistima. Titovo ime krasi mnogo ulica i trgova u gradovima širom Europe i svijeta, o čemu se ovih dana može čitati na društvenim mrežama.

Njegov golemi doprinos borbi protiv fašizma cijeni se svud u svijetu, i kao ratnik i kao državnik on zauzima važno mjesto u svjetskoj povijesti, kakvo će teško dosegnuti ijedan političar iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Zato Titova unuka Saša Broz dobro zna što govori kad kaže da bi njezin djed danas, u ovoj Hrvatskoj, sam skinuo ploču s trga koji nosi njegovo ime.

S tim u vezi, u Münchenu je nedavno otvorena izložba posvećena Oskaru Mariji Grafu, bavarskom piscu i socijalistu koji je, kad su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, otišao u dobrovoljni egzil, najprije u Beč, zatim u Brno i Prag, da bi naposlijetku završio u New Yorku, gdje je 1967. i umro.

Shvativši 1933. da nacisti ne samo što nisu spalili njegove knjige, kao što su to učinili s knjigama svih čestitih pisaca antifašista, nego ih štoviše i preporučuju, Graf objavljuje u bečkim novinama Arbeiter-Zeitung svoj glasoviti proglas “Spalite me!”, u kojem se pita čime je zaslužio tu sramotu da ga nacisti preporučuju kao primjer novog njemačkog duha.

“Nakon cijelog mojeg života”, piše Graf, “i svega onoga što sam napisao, imam pravo zahtijevati da moje knjige završe u čistom plamenu lomače, radije nego u ‘krvavim rukama i pokvarenim mozgovima smeđe bande ubojica’“. Nacisti su potom spalili sve njegove knjige, zabranili ga kao autora i oduzeli mu građanstvo.

Kad već spomenuh knjige, nisu li sve knjige koje nisu bile po ćeifu novoj “demokratskoj” vlasti još devedesetih izbačene iz knjižnica i knjižara?! Uključujući i memoarske i druge knjige Josipa Broza. I zato vjerujem da bi Broz učinio upravo ono što njegova unuka kaže da bi učinio. U društvu kakvo jesmo i državi kakva Hrvatska danas jest doista nema mjesta ulicama, trgovima i institucijama nazvanim po antifašistima.

Tu sramotu, da se poslužim Grafovom argumentacijom, nakon svega nisu zaslužili ni Tito ni njegovi partijski i partizanski drugovi. Što se samog Tita tiče, još se i može shvatiti da mu se osporava pravo na spomen, zbog zločina partizanske vojske neposredno nakon završetka rata, zatim zbog njegova načina vladanja Jugoslavijom i drugih kontroverzi koje ga prate.

Ali zašto se pravo na spomen odreklo Radi Končaru, Nadi Dimić, Ivi Loli Ribaru, Stjepanu Filipoviću i mnogim drugim mladim ljudima koji su poginuli boreći se protiv fašizma, pa dakle nisu mogli ukaljati obraz i ugled u poratnim mjesecima i godinama? Što se njima može predbaciti? Zašto su oni izbrisani iz gradova, iz udžbenika, iz kolektivnog sjećanja?

Ponašanje tog tobože novog, uljuđenog i proeuropskog, a zapravo samo Plenkovićevog i plenkovićevskog HDZ-a u slučaju Trga maršala Tita govori da je samo tehničko pitanje, dakle pitanje dvotrećinske većine potrebne za izmjenu Ustava, kad će se zakotrljati inicijativa da se antifašizam izbaci i iz Ustava RH. Vjerujem da će se tada Istra odcijepiti od Hrvatske i pripojiti onamo kamo civilizacijski i pripada – Italiji.

A mi, s ove strane civilizacijske željezne zavjese, nismo ni zaslužili ništa bolje nego državu čiji će premijer poput kakvog seoskog pope upozoravati ministre da ne zaborave doći na nedjeljne mise, a čiji će savjetnici klečati pred biskupima i moljakati ih za mrvicu milosti i pohvale. Nismo, dakle, zaslužili ništa drugo već živjeti u gradovima čiji će mulovi, ulice, trgovi i škole nositi imena Ante Pavelića, Mile Budaka, Jure Francetića i drugih ustaških satrapa.

Edo Popović, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: