Tudi tukaj ni pameti

Hrvatska je u mrskom Haagu izgubila nešto Jadranskog mora, ali dobila jednog građanina više, Joška Jorasa, mogla bi se jetko sažeti »diskusija u 500 paragrafa« Međunarodnog arbitražnog suda.

Na stranu sada Gilbert Guillame i ostali suci koji su u celofan prava pokušali upakirati jednu političku odluku, na stranu pobjednička euforija u Ljubljani i glumatanje Zagreba da se nije dogodilo ništa. Upozorenje Angele Merkel da članice EU-a moraju poštovati europska pravila igre i institucije te solomonska pozicija SAD-a koje se »neće miješati u bilateralna pitanja dvaju zemalja«, jasan su znak da će, koliko god proces bio kontaminiran prljavštinama, pravorijek valjati uzeti ozbiljno. Barem u onoj mjeri u kojoj je Joras čuvši presudu napokon shvatio da živi u Hrvatskoj.

Zato bi usijane glave, koje bi sada u domoljubnom bijesu iskopale ratne sjekire, ili barem isukale ratne brodove, oni ne tonu, valjalo ohladiti morem Savudrijske vale i Piranskog zaljeva. Baš kao što Hrvatsku na ICTY u Haag nije dovela Hrvatska vojska već hrvatska politika, tako je i ova arbitraža izgubljena vlastitom glupošću. Sjetimo li se samo sporazuma koji su 2001. potpisala dvojica danas pokojnih premijera, Janez Drnovšek i Ivica Račan, vidjet ćemo da je on za Hrvatsku znatno povoljniji od ovog sada presuđenog.

A Račan je od njega morao odustati pod unakrsnom vatrom optužbi za veleizdaju! Njegovo rješenje je bilo bolje, diplomatski i dobrosusjedski korektno, ne samo zbog toga što je famozni dimnjak/dimnik/junction tada podrazumijevao i trokut hrvatskog teritorijalnog mora kojeg sada nema i zbog čega Hrvatska više nigdje ne graniči s Italijom i ne može je svojim susjedom zvati! Ono što tada u svojoj zaslijepljenosti gorljivi kliconoše svetog hrvatskog tla, mora i podmorja nisu vidjeli je višestruki dobitak koji bi nas, u konačnici, učinio pobjednicima u ovoj utakmici sa Slovencima.

Naime, nije se Račan-Drnovšekov sporazum odnosio samo na to nešto zanemarivog mora i nebitnog posjeda u odnosu na sveukupnost Jadranskog mora i obale, već je u istom paketu bilo i rješenje pitanja hrvatskih štediša Ljubljanske banke i vlasništva Nuklearne elektrane u Krškom! Tada je Hrvatska izgubila, a ne jučer, odustavši od zdravog razuma i neslućenih benefita koji su prije 16 godina mogli postati zamašnjak našeg razvoja koji bi danas višestruko nadoknadio to što gubimo u Savudrijskoj vali.

Nakon toga Slovenija je u četiri navrata zbog »parafiranog, a ne potpisanog sporazuma« blokirala Hrvatsku, tri puta za ulazak u EU i jednom u NATO! Zbog toga smo sastavnicom euroatlantskih integracija postali znatno kasnije nego što smo mogli, a ta je šteta neusporediva i nemjerljiva s ovom arbitražom. Zato se moramo pokriti ušima i šutjeti, jer sve što smo činili radili smo u korist vlastite štete. I nismo ispali ništa pametniji od Joška Jorasa.

Branko Mijić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: