Vicevi o Srebrenici

Piše: Boris Dežulović, kolumna za Oslobođenje

Čitam nekidan u dva iza ponoći na srpskim portalima tekstove o Srebrenici, kad naiđem na vic. Imaju oni taj običaj, da u gluho doba noći pričaju viceve o Srebrenici.

Elem, vozi se Mujo vozom, pa mu se sve čovek na sedištu preko puta pričinjava odnekud strašno poznat. “Izvinte”, nije Mujo više mogao da izdrži, “da niste vi slučajno Ratko Mladić?” “Jesam, lično”, potvrdio đeneral, na šta će Mujo: “Nemoguće!” “A ko si ti?”, zainteresovao se sada Mladić. “Mujo”, predstavio se ovaj. “Odakle si, Mujo?”, nastavio đeneral. “Iz Srebrenice”, odgovorio Mujo, a Ratko Mladić će na to: “Nemoguće!”

U jednoj svojoj studiji o fenomenu viceva o Auschwitzu njemački etnolog Thomas Hauschild i kolega mu Alan Dundes sa Berkeleya ukorijenjenost takvog humora u njemačkom društvu indicirali su ironičnom toponomastikom samog naziva Auschwitza, sastavljenog od “Au!”, njemačkog uzvika boli, nešto poput našeg “jao”, potom pojma “schwitz”, što znači “znoj”, i konačno same riječi “witz”, koja je i u naše krajeve stigla kao “vic”. Ironično, eto, nadmoćno duhoviti Balkan je i samu riječ “vic”, nemajući svoje vlastite, uzeo od naroda na račun čijeg je smisla za humor smislio bezbrojne, hm, viceve.

Nije to, međutim, tema. U svojoj studiji profesori Dundes i Hauschild iznose zanimljivu tezu kako bolesni vicevi o Auschwitzu, “vicevi o boli i znoju”, nose u sebi skriveni ključ za razumijevanje: kad su se šezdesetih godina pojavili u njemačkom urbanom folkloru - ne dakle vicevi o Židovima, već vicevi o Židovima u Auschwitzu - osim svih značenja koja takva pučka komunikacija nosi, bili su i pouzdan sociološki znak da je činjenicu koncentracijskih logora njemačko društvo ugradilo u svoju svijest. Ne savjest, ali za početak svijest. Sigmund Freud o tome bi vam mogao pričati satima: “witz” - po definiciji uvijek, hm, nekorektan i nepristojan - čovjekov je način borbe s vlastitim inhibicijama. A u cijeloj povijesti njemačkog društva nije bilo snažnije inhibicije od Auschwitza.

Kad sam čuo da je Veselin Gatalo u svojoj posljednjoj kolumni napisao kako je humana Mladićeva vojska pazila da u Srebrenici ne ubija žene i djecu, mislio sam, majke mi, da je riječ o ironiji i vicu. U tome bi smislu bio čak i dobar, ne dakle od onih primordijalnih, kretenskih ratnih pošalica, onih koji nikad nisu o Auschwitzu, već o Židovima: ovaj bi bolesni vic bio od onih njemačkih “witzeva” što činjenicu zločina iz podsvijesti ugrađuju u svijest, a otamo u, hm - malo se amaterski bavim psihologijom, ovo je moj termin - podsavijest.

Ispalo je, međutim, da se Veselin Gatalo uopće nije zajebavao. U svom tekstu on, dakako, masakr u Srebrenici ne osporava, samo se već uobičajeno i bolno banalno svađa s kvalifikacijom genocida, pa ga tako velikodušno spominje kao “nesumnjiv ratni zločin”, dodavši onako usput, kurvinski sakriveno u zagradama - “jedan od brojnih u Bosni i Hercegovini, ali jedan od rijetkih bez mrtvih žena i djece”.

Na stranu činjenica da je tih julskih dana oko Srebrenice, jebiga, ubijeno i žena i djece, a u zagradama naročito djece: taj se “nesumnjivo” točan podatak, međutim, ispostavlja tek kao nenamjerna kolateralna šteta, greška u sistemu. U Srebrenici su sistematski ubijani vojno sposobni muškarci - istina, s dosta fleksibilno protumačenim dobnim granicama vojne sposobnosti - pa je osobita pažnja, kako nam nedvosmisleno sugerira Gatalo, poklonjena životima žena i djece. U zagradama, jasno, s visokim postotkom uspješnosti.

U veličanstvenom obratu, jedan od elemenata iz školske definicije genocida - sustavno uništavanje neke etničke grupe, ili dijela te grupe, onemogućavanjem prirodne reprodukcije - Gatalo tako predstavlja kao dokaz da genocida nije bilo. Po prilici kao kad bih genocid nad hrvatskim Srbima u Oluji - ako, naime, Gatalo ima pravo na izdvojeno mišljenje o pravomoćno presuđenom genocidu kao o “običnom” zločinu, imam i ja valjda pravo o “običnom” etničkom čišćenju cijele jedne nacionalne manjine misliti kao o nikad pravomoćno presuđenom genocidu - branio “nesumnjivom” činjenicom da su iz Hrvatske protjerani samo Srbi.

Štoviše, već i samo sustavno ubijanje srebreničkih muškaraca - zašto ne ući kroz vrata tako široko otvorena zloj namjeri? - on tako predstavlja kao gotovo “civilizirani” zločin, istina “jedan od brojnih u Bosni i Hercegovini”, ali ne kao ostali, divljački, krvavi i nasumični, već “jedan od rijetkih” samo nad muškarcima, dakle ne samo human, već i sistematski, upravo njemački pedantno organiziran i proveden.

Srebrenički masakr - kako sam ja barem shvatio Gatala - bio je, ukratko, velika humanitarna operacija, akcija spašavanja žena i djece koje su njihovi bijedni muževi, očevi i braća kukavički ostavili na milost i nemilost srpskoj vojsci.

Za slučaj da mislite da se to sad ja zajebavam, evo još malo Gatala: “Mnoštvo događanja, ljudi iz cijeloga svijeta doći će obilježiti godišnjicu proboja muškaraca iz Srebrenice iz obruča i pogibije istih, a istodobno i ratnog zločina strijeljanja zarobljenih. Muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju.”

Tek toliko da se zna. Jest, bio je “nesumnjiv zločin”, ali kakvi to neljudi i zvijeri ostavljaju žene i djecu?

Svašta se, eto, u ovih dvadeset i pet godina reklo i napisalo o ratu u Bosni i Hercegovini, svašta se u posljednjih dvadesetak godina reklo i napisalo o Srebrenici, ali ne pamtim da sam pročitao išta tako dijabolično kao što je Gatalova advokatura srebreničkog genocida, najprije svođenjem na “obični” ratni zločin, “jedan od mnogih”, a onda i na “jedan od rijetkih” među njima u kojemu se osobito pazilo na žene i djecu. Uzgred budi rečeno ostavljene na cjedilu od svojih kukavnih muškaraca. Koji ništa bolje stoga nisu valjda ni zaslužili. Naravno da Gatalo to ne misli, jedino što za to nema materijalnih dokaza.

Tako nešto, na koncu, ni Risti Đogi nikad nije sišlo s uma. Demon je barem pričao witzeve. Pa ako su Đogini umobolni, zloćudni vicevi po Hauschildu i Dundesu bili barem znak svijesti o zločinu, Gatalova se svijest o zločinu ispostavlja tek kao maligni kafanski vic.

Elem, šetao Veselin Gatalo po Potočarima i ugledao Fatin nišan, pa će iznenađen: “Nemoguće!”

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: