Zašto nisu spriječili zločin na Rabu?

Ustrijelio susjeda, liječnika, oca 17-godišnjeg mladića, supruga pred napadačem skočila s balkona i polomila ruke i noge. Nakon cjelodnevne talačke krize, u svom se stanu raznio bombom. U medijima ubojicu nazivaju »braniteljem«, kao da nema nikakvog drugog identiteta. Nema vani dovoljno informacija o profilu tog muškarca koji je s kalašnjikovim banuo na vrata svome susjedu i likvidirao ga metkom u prsa, kažu samo zato jer mu je prigovorio što u dvorištvu izlijeva gorivo. Ali na slučaju ove mučne tragedije može se vrlo dobro vidjeti i kako sustav ne funkcionira, i kakve su sve štete počinile vlasti apriorno tretirajući branitelje kao svete krave.

Prvo ono što je na prvu loptu. Svjedoci pamte da je ubojica bio nasilne naravi. Znanci kažu da ga je supruga prijavljivala zbog fizičkog zlostavljanja. Policija, međutim, nije reagirala. Žena ih je upozorila da u kući ima oružja i streljiva – očigledno neprijavljenoga jer nitko doma ne smije držati bombe – ali svejedno nisu poduzeli ništa. Kad ga je na koncu napustila, zatajila je svoje novo boravište, imala se očito razloga bojati da bi joj muž presudio. Prijavio ga je kasnije i liječnik koga je sada ubio.

Posve nedvojbeno: da su policajci postupili po zakonu i oduzeli mu oružje, razjareni ubojica mogao je susjedu razbiti nos, polomiti mu namještaj i baciti vazu kroz prozor, ali nitko ne bi bio mrtav. Zato treba pozvati nadležne da odmah, bez zataškavanja, sankcioniraju policijske službenike koji su svojim nečinjenjem postali suučesnici ovog krvavog zločina. Zapisnici moraju postojati. Tko nije zaslužio raditi u policiji, treba biti otjeran.

Drugo, na drugu loptu. Komentari na društvenim mrežama nedvosmisleno pokazuju kakav je odijum prema svim braniteljima stvorila državna politika kupujući njihove izborne glasove obilatim financijskim pravima koja se sada još i proširuju. U gotovo svim opaskama o ovom slučaju, uzima se zdravo za gotovo da je ubojica-branitelj, iako je imao samo 47 godina, već bio lagodno zbrinut braniteljskom mirovinom i/ili da je ishodio još i dijagnozu PTSP-ja. Ali izgleda da ni jedno ni drugo nije točno. Kolege mi kažu da je radio na platformi, a da PTSP kod njega nije evidentiran.

Što sve to znači? Znači to da u populaciji postoji veliko ogorčenje prema činjenici da Hrvatska već ima preko pola milijuna registriranih branitelja, uz prave očito i dosta lažnih, a čak 22 godine nakon završetka rata novi će zakon još produžiti rokove za priznavanje braniteljskog statusa. Mnogim ljudima, svjesnim da sami nemaju gdje potražiti pomoć ni za jedan svoj egzistencijalni problem, ne ide u glavu da država i danas braniteljima kupuje stanove, niti shvaćaju zašto bi njihovoj djeci pripadale pogodnosti koje nemaju sva ostala. Kud ćeš, uostalom, jasnijeg simptoma bolesti ovog društva nego to da se kod nas mnogi legitimiraju braniteljskim statusom prije nego ičim drugim što je vrijedno u životu. To građani dobro vide iako se rijetki usude to javno reći. Zato se sada naširoko pretpostavlja da ubojici s Raba policija nije oduzela oružje jer se braniteljima gleda kroz prste. Čak i da nije tako – svi vjeruju da jest. A ovaj slučaj samo je jedan u nizu koji im daje za pravo.

Sanja Modrić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: