Boris Dežulović - Kako je Čehoslovačka okupirala Norvešku

Piše: Boris Dežulović, kolumna za Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, prošao Mujo navečer kraj sobe sina Ibre, pa čuo gdje mali pred spavanje moli dove dobrome Allahu, dželle šanuhu. “Allahumme bismike emutu vaahja”, čuo Mujo maloga Ibricu iznutra, “dobri Allahu, učini da Prag postane glavni grad Norveške”. Učinilo se načas Muji da mu sin moli Allaha, dželle šanuhu, da Prag učini glavnim gradom Norveške, pa odškrinuo vrata sobe, kad stvarno, mališan unutra sve ponavlja: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Prag postane glavni grad Norveške!” “Jel to majke ti”, prekinuo ga otac, “moliš Allaha da Prag učini glavnim gradom Norveške?” “Aha”, klimnuo glavom klipan. “Što?”, blenuo Mujo. “Ma ništa”, odgovorio mali Ibro, “jutros smo imali kontrolni iz geografije.”

Isto je tako, zato vam sve ovo pričam, Momčilo Krajišnik ovih dana čuo gdje se Milorad Dodik u kancelariji moli Bogu, “Gospode Bože”, molio Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada”, ponavljao ovaj. “Što?”, blenuo Krajišnik, čak se i njemu učinilo malo puno. “Ma ništa”, odgovorio Mile, “jutros smo dobili upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU.”

Jer šta? Jedna je stvar kad mali Ibro piše kontrolni iz geografije, pa ne zna koji je glavni grad Norveške, a sasvim druga – priznat ćete – kad kontrolni dobije država Bosna i Hercegovina, pa kad u upitniku Europske komisije za razmatranje kandidature za članstvo u EU ne zna niti koliko sama ima stanovnika.

Kontrolni zadatak iz geografije, upitnik s oko tri hiljade osnovnih pitanja o Bosni i Hercegovini – od onih lakih, poput “koliko BiH ima stanovnika?”, preko malo težih, kao što su ustavne reforme, do onih pravo zajebanih, poput zloglasnog 41. pitanja europskog Upitnika, “opišite strukturu i funkcioniranje vlasti u BiH” - europski je povjerenik za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn predsjedavajućem Vijeća ministara BiH dr. Denisu Zvizdiću uručio još početkom decembra prošle godine. Time je Europska komisija službeno započela postupak pripreme mišljenja o zahtjevu za članstvo, odnosno – kako su euforično najavili mediji – historijsko europsko putovanje Bosne i Hercegovine. Dugačko historijsko europsko putovanje BiH.

Vrlo dugačko historijsko putovanje.

Već tada, naime, za rješavanje kontrolnog iz kandidature za članstvo u Europskoj uniji BiH je sama sebi zadala ambiciozan rok od šest mjeseci. Bio je to baš komotan rok, otprilike kao da je mali Ibro za kontrolni iz geografije i glavne gradove svijeta dobio heftu vremena. Ostali u razredu svoj su kontrolni završili odavno – Makedonija, Crna Gora i Albanija, recimo, svoje su upitnike ispunile za četiri mjeseca, Hrvatska onomad već za tri, a štreberi iz Srbije za samo mjesec i pol. Nerdovski šupci predali učiteljici kontrolni, još ga ukrasili smajlićima, pa se podrugljivo izbeljili prema razredu i otišli na burek.

Prošao tako mjesec, dva, tri, četiri, iz razreda su u međuvremenu otišli i ostali, odavno već išli kući i direktor i pedagog i podvornik, provirila kratko na vrata i čistačica Lela da javi kako je gotova i kako bi ona išla, odustala na kraju i učiteljica, i u pustoj učionici ostao sam mali Ibro s upitnikom na stolu. Prošlo tako i onih šest mjeseci, prošlo evo već i svih osam, zaboravili na kraju svi i na upitnik i na Europsku uniju, kad se ovih dana novinari sjetili pitati šta bogati bi s onim malim, kako se zvao, Ibro? Da, Nikola Lovrinović, taj.

“Točno je, rokovi su probijeni, ali očekujem da ćemo u kasnu jesen imati sve odgovore”, odgovorio je novinarima Nezavisnih Lovrinović, predsjednik zajedničkog povjerenstva dva doma parlamenta BiH za europske integracije, kad su ga konačno našli gdje vidno zapušten i propao u pustoj učionici i dan-danas plajvazom češe tintaru nad prvim od tri hiljade pitanja: “Koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika?”

U jesen će, veli, imati sve odgovore. Dok ih prevedu na engleski, proći će i cijela godina. Godinu dana za jedan malo veći kontrolni iz geografije! I to kad bi uopće bilo za godinu dana. Jer svima je jasno da a) neće do jeseni imati ispunjen upitnik, i da b) nema šanse.

Lako je, naime, Srbiji, Albaniji i ostalima u odjeljenju: jedna vlada, jedno državno tijelo, jedan šef, zna se tko rješava upitnik, tko koordinira, kome se prosljeđuje i tko prevodi odgovore, zna se, najzad – izmislili ljudi popis stanovništva – i koliko tko ima stanovnika. Kako će, međutim, Bosna i Hercegovina, sa četrnaest vlada, deset kantona, četiri paralelna pravna sistema, tri konstitutivna naroda, dva entiteta i baš ničim, jebiga, jednim – čak su i Sarajeva dva! – kako će dakle i tko uopće odgovoriti na pitanje, recimo, o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?

Koji su i čiji odgovori u upitniku točni, oni iz Sarajeva, Banjaluke ili iz Mostara, tko ispravlja kontrolni, tko je zadužen i kome svoje odgovore šalje, recimo, onaj iz Brčkog?

Već, eto, i jednostavno wikipedijsko pitanje “koliko BiH ima stanovnika?” ispostavilo se tako kao diferencijalni račun realnih funkcija dvije varijable: u Banjaluci ne priznaju službeni popis stanovništva, pa tvrde da u Republici Srpskoj živi milijun i stotinu hiljada ljudi, a u Federaciji računaju i prognane Bošnjake, pa Srpska po njima ima cijelih milijun i tristo hiljada stanovnika. “Gospode Bože”, moli onda Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada!”

Proći će tako i godina dana, proći će i dvije, tri, proći će decenije, otići će učiteljica u penziju, zatvorit će se na koncu škola i zarasti u šikaru, a nesretni će Nikola Lovrinović i dalje plajvazom češati tintaru, tupo piljeći u upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU, i ono pitanje o broju stanovnika: “Kako, jebiga, da znam kad svakih deset godina rade novi popis?”

Pretumbat će se dotle svijet i svjetska geografija, raspast će se i Europska unija i Njemačka, ujedinit će se Čehoslovačka, pa objaviti Danskoj rat zbog izvoznih kvota piva, ili tako nečeg – nitko živ neće to baš najbolje razumjeti - sklopit će onda Danska savez sa Švedskom i Norveškom, pregazit će strašni Čehoslovaci Baltik i Skandinaviju, i Prag će naposljetku – elhamdulillah, neka je slava Allahu dž. š.! – postati glavni grad Norveške.

Samo će se iz Ibrine sobe čuti slabašno: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Brčko postane glavni grad Bosne i Hercegovine!”

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: