Laudato nisi

Sve fontane u Vatikanu, uključujući i onu na Trgu svetog Petra, isključene su zbog nestašice vode koja je pogodila Rim. Odluka o isključivanju fontana u skladu je s učenjem o zaštiti okoliša iz enciklike pape Franje »Laudato Si« o klimatskim promjenama – objavio je Radio Vatikan u utorak. Ono što može zvučati kao još jedna doskočica duhovitostima sklonog Pape, zapravo je dramatično upozorenje: ako smo stigli do časa u kojemu Vatikan gasi neke od najpoznatijih svjetskih fontana, četiri stoljeća stare Madernove i Berninijeve umjetnine, tada bi svak iole senzibilniji morao razumjeti poruku autora papinske poslanice »Laudato Si«, koja gotovo očajnički poziva na »brigu za naš zajednički dom«.

U Hrvatskoj pak, sarkastični obrat – »laudato nisi«. Stvari stoje dramatično različito od onoga što nastoji poglavar katolika, među kakve se ova vlast uporno i besramno gura: u Hrvatskoj, čak i oni plaćeni da čuvaju okoliš i spriječe nerazumnu gradnju u zaštićenim područjima, to ne čine; dapače, takvu gradnju čak i omogućuju. Dva dramatična primjera ovih su dana prilično detaljno razotkrivena na stranicama lista koji čitate.

U ponedjeljak, 24. srpnja, novinar ovoga lista Marinko Krmpotić objavio je potresnu priču o izgradnji dviju malih hidroelektrana stotinjak metara nizvodno od Zelenog vira na rječici Curak kod Skrada. Kolegi Krmpotiću izjadao se mještanin, doktor znanosti, ugledni hrvatski lovni stručnjak i ekolog Dario Majnarić, šokiran zakašnjelom spoznajom da privatnik u tome zaštićenom prirodnom području gradi hidroelektrane, a da o tome u skradskome kraju nitko pojma nije imao.

»Nije se povela nijedna javna rasprava, o projektu ništa nisu znale ni ekološke udruge, lovno ni lovačko društvo koje gospodari ovom rječicom. Nije se stigao nitko ni pobuniti jer su pojedinosti objavljene na internetskim stranicama koje nitko ne čita. Bilo je namjerno tako učinjeno! Svi su doznali prekasno«, ogorčeno je kazao Majnarić. Zato je sam istražio tko je dopustio tu gradnju te zaključio kako »zabrinjava i opravdano potiče sumnju mlak, neprimjeren, nestručan i razočaravajući stav Ministarstva zaštite okoliša«.

»Ministarstvo, koje je trebalo zaštititi ovaj dragulj prirode, donosi odluku kojom se privatnom interesu poklanja ovaj dio prirode na milost i nemilost«, dramatično je upozorio čovjek kojega je s punim pravom teško kosnulo nasilje nad malom oazom i »prošlim sretnim vremenima kada su čarobne rijeke ponosno rasipale milijune kapljica u duginim bojama na prvim jutarnjim zrakama sunca«.

Ali, kako očekivati da itko čuva vrijedni, ali mali i nepoznati Curak, kada se onakve strahote zbivaju pred očima cijeloga svijeta – usred Plitvica! Više je od mjesec dana naime otkako skupina ratnih veterana tabori u šatoru ponad Velikog slapa, jedne od vizura po kojoj svijet ponajbolje znade ovu zemlju, i upozorava da se nekoliko stotina metara dalje grade turističke kuće koje će ugroziti potok Plitvicu i njegov Veliki slap. Prosvjed jest potaknuo neke inspekcije i privukao nešto novinara, ali sve je to jalovo. A pokušaj našega lista da u proteklih nekoliko dana ustanovi čijom je odgovornošću i zašto dopuštena gradnja kojoj se eksplicitno protive najpoznatije globalne ustanove i nevladine organizacije za zaštitu prirode – UNESCO, Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN) i Fond svjetske divljine (WWF) – jednog će dana zasigurno biti uvršten o antologiju hrvatskoga institucionalnog beščašća. Kontaktirali smo, naime, šest ministara i dva ministarstva: dva bivša i aktualnog ministra zaštite okoliša, Mihaela Zmajlovića, Slavena Dobrovića i Tomislava Ćorića, odnosno njegovo ministarstvo te dva bivša i aktualnog ministra graditeljstva, Anku Mrak Taritaš, Lovru Kuščevića i Predraga Štromara. Kontaktirali, ali ništa važno doznali: ni zašto je gradnja omogućena, odnosno kako je uopće počela, ni hoće li biti obustavljena, što traže UNESCO i IUCN. Štoviše, stvar se izmetnula u farsu: prethodni ministar graditeljstva, HDZ-ov Lovro Kuščević, koji je sada ministar uprave, nedvojbenu odgovornost iz svojega mandata »elegantno« je prebacio na nasljednika i sadašnjega kolegu ministra iz – Hrvatske narodne stranke! Taj pak gospodin, Predrag Štromar – koji je, sjećamo se, u koaliciju navodno ušao kako bi »Hrvatska izašla iz ideoloških rovova« – na svojemu se novom poslu tako dobro snašao da njegovim činovnicima ni četiri dana nisu bila dovoljna da prikupe odgovore na pitanja o najurgentnijem problemu sumnjive gradnje u Hrvatskoj.

Nasilje nad prirodom najkukavičkiji je oblik nasilja – priroda se ne može ni braniti, ni vrištati, ni prosvjedovati; može samo propadati. Ne budemo li je branili mi, sposobni za bezumno uništavanje, ali i za spas i zaštitu, nestat će je, i to brže nego što je itko mogao pretpostavljati – zna to svak tko želi znati. Zna to onaj što je, prvi put u povijesti, pogasio vrela u vatikanskim fontanama. Znaju valjda i u hrvatskim ministarstvima, ali njima je, očito, važnije što misle oni koji vrte gdje burgija neće. Dok vapaji odgovornih pozivaju, hvaleći božje stvorenje: »Laudato Si«, ovdje vrijedi sarkastični obrat: laudato nisi.

Boris Pavelić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: