Mate Parlov ili Doručak šampiona

Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli ili crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa do li kozmopolit. I tako ja gledam i na sport i na život...

Tako je govorio najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća Mate Parlov, odbijajući od sebe političke i svake druge moćnike koji su ga u tim vunenim vremenima pokušavali pridobiti na svoju stranu. Navršilo se ovog srpnja devet godina od kada je jedan od najvećih svjetskih boksača s ovih prostora preselio u dobra spominjanja, a da mu nitko, od najviših državnih do najnižih lokalnih razina vlasti, ni cvjetak na grob nije odnio.

Doduše, niti je obljetnica okrugla, niti baš u ovim aktualnim umnim okvirima ne znam nikoga tko bi za »Jugoslavena« Parlova stavio ruku u vatru. A kamo li iskazao zasluženo divljenje čovjeku, šampionu, sportašu, i ljudskoj veličini čiji je, navodno, najveći krimen to što ga svi, stari i mladi, prekogranično i bezgranično, štuju i doživljavaju kao jednog od posljednjih Mohikanaca.

Stoga je i odbijenica koja je, navodno, stigla i tada svemogućeg Gojka Šuška, u Matinom skromnom pulskom ugostiteljskom objektu, više od pukog štosa, vica ili gena sklonih nadmudrivanju s nametnutim autoritetima.

Zato je vijest da jedan mladi pulski autor, na velebnim Brijunima, u izvođenju teatra hrvatskog glumskog prvaka Rade  Šerbedžije, čiji se rođendan poklapa s danom Matine smrti, bila nagovještaj kako, napokon, najboljima između nas znamo odati zaslužno priznanje, i to ono najizazovnije, umjetničko.

Nažalost, kao i svaka sreća, i ova je bila kratkog vijeka. Obitelj je zabranila korištenje imena Mate Parlova u kazališnom činu kojem se nije ni osvjedočila. Teško da boksačkom prvaku svjetskog glasa i ugleda može naškoditi to što će se jedna predstava, zbog ljudske gluposti, zvati neutralno bljutavo, »Doručak šampiona«.

Ali, i zdravom razumu teško je prihvatiti, ne istražujući bilo čiju krivicu zbog toga, da se jedan komad na daskama koje život znače, ne zove naprosto onako kako je zaslužio, nomen est omen, Mate Parlov.

Jer, Mate Parlov nije samo sportaš, boksač, svjetski prvak i čovjeki koji se, zbog svog profesionalnog i životnog puta, nameće kao uzor mladim generacijama, bez obzira kojoj naciji, rasi ili vjeri pripadali. Mate Parlov je u svakom pogledu duhovna baština čovječanstva i pripada svima onima koji su spremni slijediti njegov životni i profesionalni put.

Zato, neka se obitelj ne ljuti, svako ono dijete, svaki onaj mladi sportaš i čovjek u formativnoj dob, bez obzira gdje se rodio i živio, i ima pravo na ime Mate Parlova, te njegovo djelo kao svoj uzor i njega kao svog idola.

A vjerojatno je najljepši spomenik koji bi samom sebi poželio Mate Parlov, boksač i ljudina koji je volio recitirati Tina Ujevića i ostale besmrtne pjesnike, bila kazališna predstava koja  nosi njegovo ime.

Dragi naši gledatelji, večeras, samo za vas, u vašem gradu nastupa legendarni Mate Parlov! U glavnim ulogama nastupaju...

Branko Mijić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: