Miljenko Jergović - Laž je priča koja ništa ne pripovijeda

Piše: Miljenko Jergović

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel Garcia Marquez. I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Marqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima. To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Marquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi. Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Marquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Marquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Marquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Marqueza čitao postajali njemu nalik. Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Marquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcije Marqueza.

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina. Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garciju Marqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat. Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Marqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Marquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Marquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Marquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju. U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Marquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

Iz prvoga dijela Marquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali. I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Marquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Marquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom. Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Maruez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti? Odgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Marquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio. Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Marquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča. Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Marquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano. Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Marquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična. Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Marqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…)

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Marqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”. Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Marquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom Maria de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto. Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Marquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao? Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel Garcia Marquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao. Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: