Miljenko Jergović - Raspadne li se Europa, to će se zbiti na aerodromu

Piše: Miljenko Jergović

Jedna od tri najvažnije stvari koje sam naučio u vrijeme dok sam živio u gradu pod opsadom: čovjek nikad ne može pouzdano znati koliko je daleko od kuće, ni kad bi se mogao vratiti nakon što jednom izađe van.

Od tada je prošlo skoro i četvrt stoljeća, u Tübingenu sam, u kuli u kojoj je, nakon što je sišao s uma, posljednjih trideset i šest godina života provodio najveći pjesnik njemačkog romantizma Friedrich Hölderlin​. O njemu se brinuo jedan navodno prosvijećeni stolar, čitatelj važnih knjiga, koji ga je hranio i pazio, i koji je bacao u vatru njegove novonastale rukopise, ispunjene proizvodima njegova sumanutog uma. Malo toga se danas može znati o pjesnikovu ludilu, kao što se, općenito, jedva išta može znati o tome što je pod ludilom smatrano u prethodnim stoljećima. Još se u onom našem, dvadesetom, ludim, sve do pred kraj, smatralo koješta od onoga što je danas sasvim normalno. Tako, tko zna bi li i Hölderlin po današnjim kriterijima bio baš skroz lud, za stolara i za kulu na obali rijeke Neckar, po kojoj u izletničkim šajkama plove pijani studenti, slaveći položene ispite, rođendane i ostalo što je u mladosti za slavlja. Današnji bi Nijemci dali bogatstvo za sve one papire što ih je stolar Ernst Zimmer s prezirom, a pomalo i sa strahom – jer se još u devetnaestom stoljeću pomalo strepilo od zaraznosti ili od mentalnog magnetizma svakog ludila – svakodnevno uništavao.

Tu, u Hölderlinovoj kuli upravo počinje predstavljanje njemačkog prijevoda knjige “Rod”. Tišina je, udahnuo sam da progovorim, kadli se kroz otvorene prozore – jer strašno je vruće, a Nijemci ne vješaju poput nas klima-uređaje po spomenicima kulture – začu histerična vika patke s Neckara. Rekoh: ovo se pobunio duh Friedricha Hölderlina! Publika se nasmijala, a ja nisam bio svjestan u što sam se uvalio i kako će završiti ovo moje putovanje.

Nakon večeri koja je prošla u skladu s očekivanjima i s ceremonijalom koji je, uglavnom, poznat svakome tko s vremena na vrijeme odlazi u inozemstvo po satisfakciju za ono što radi u gluhoj sobi hrvatskog jezika i navodno mu pripadajuće književnosti, te nakon gozbice na taraci mjesnog restorana općeg tipa, noći u Hotelu Hospiz i jutarnje šetnje po Tübingenu, njemačkome sveučilišnom središtu, među ostalim i najvažnijoj utvrdi zapadnoeuropske teologije – odavde je desetljećima djelovao, i Rim nervirao, veliki Hans Küng – inače gradiću od osamdesetak tisuća stanovnika, s knjižarama, antikvarijatima i izlozima nekog nama tako dalekog, kultiviranog svijeta, ali bez ijednog multipleks kina i trgovačkog centra u gradu ili u njegovoj široj okolini. Oboje je, i multipleks i trgovačke centre, osujetio zeleni gradonačelnik Boris Palmer (1972.), koji od 2007. vlada gradom, i golemom većinom glasova izbore dobiva već u prvome krugu.

Svaka je stopa Tübingena, vjerojatno, povijesna, u svakoj je kući, na svakom koraku, tu živio, radio, predavao ili propovijedao poneki besmrtnik. Fotografiram se ispred kuće na kojoj je spomen-ploča Aloisa Alzheimera, inače Vroclavljanina, koji je u Tübingenu prvi put predstavio bolest po kojoj je postao slavan. I to je jedna od relativno rijetkih spomen-ploča, uopće. Umjesto da bilježe svoje slavne sugrađane, građani ovoga gradića – za Europu vjerojatno važnijeg i Europi poznatijeg od zemlje iz koje sam doputovao – obilježili su svako, ama baš svako mjesto u Tübingenu koje je bilo važno za vrijeme Trećega Reicha. Tako možemo saznati gdje je bio Gestapo, gdje je policija mučila ljude, odakle su odvođeni rasno nečisti sugrađani i komunisti, gdje je stanovao krvoločni šef Gestapoa… Grad je, dakle, totalno mapiran poviješću njemačke sramote. Što je vrlo zanimljivo, pošto je Tübingen mjesto najveće njemačke slave. Ali slava će pamtiti samu sebe, a za sramotu se moraju pobrinuti odgovorni ljudi.

I tako sam se ja u Tübingenu sav ubehutio, ne sanjajući što me dalje čeka i kako ću zaplatiti to što sam uvrijedio duh Friedricha Hölderlina, prepoznavši ga u glasu jedne patke. Oko podne sam ušao u autobus koji me vozi na štutgartski aerodrom. Imam kartu koja će me preko Pariza odvesti do Zagreba. Tako to, naime, ide: premda se Croatia Airlines građanima hrvatske predstavlja kao “regionalni lider” – iako nam, ruku na srce, baš ne kažu o kojoj je regiji riječ, možda turopoljsko-velikogoričkoj regiji – do Zagreba je zrakoplovom vrlo teško doći, odakle god da ste pošli. Tako se, eto, u Zagreb iz Stuttgarta leti i preko Pariza.

Nakon dvadesetak minuta sjedenja u avionu Air Francea, koji, i to da primijetim, djeluje zabrinjavajuće oronulo, stjuardesa nas počinje pogledavati onim plačnim pogledom, kao da smo, gluho bilo, kolektivno oboljeli od neke teške tropske bolesti ili kao da s njezinim letalom nešto nije u redu. Da je kojim slučajem ovo avion albanske ili kazahstanske zračne kompanije, bila bi to tema. Ovako, putopisac ne zna kako bi tematizirao grozno stanje jednoga francuskog zrakoplova. I onda nam nakon četrdesetak minuta kaže da se let za Pariz otkazuje i neka izvolimo nazad u aerodromsku zgradu, gdje će nas preusmjeriti na druge letove.

U to se meni, valjda od nervoze, ili od predmnijevane upale mokraćovoda, užasno pripiški. I umjesto da tražim šalter za pomoć, krećem u potragu za zahodom. Poznato je da su balkanski zahodi najgori u Europi. To je, naime, tradicija. Ali što je ovo, pa Stuttgart nije na Balkanu! Elem, trčao sam s kraja na kraj terminala, svi muški zahodi bili su zatvoreni, svi ženski zahodi bili su zatvoreni. Otvoreni su bili samo zahodi za invalide, a u njima se naguralo valjda pola neinvalidnog letećeg svijeta. Na kraju su mi se, dok sam piškio, koljena tresla od silnoga zora i trpljenja. Opet, da mi se ovo dogodilo na aerodromu u Skoplju, ili u Sarajevu, ili u Zagrebu, bila bi to tema. Ali kako pisati o stanju sanitarija na aerodromu u Stuttgartu?

Kada sam konačno stigao do šaltera, preda mnom je bio red od pedesetak ljudi, koji se, naravno, nije pomicao. Stao sam na kraj i čekao. I tad sam se sjetio onoga s početka ove priče: čovjek nikada ne može znati koliko je daleko od kuće! Naime, da sam autom, do Zagreba mi ne bi trebalo ni desetak sati vožnje.

Skratit ću ovo dugo čekanje: na kraju sam od ljubazne službenice – jer svi su ovdje ljubazni, sve dok do kraja ne prigusti, nakon čega prestaju biti ljubazni – dobio kartu koja će me preko Beča odvesti u Zagreb. Radosno sam odskakutao do zračne kapije (tako ja zovem Gate ili Izlaz), kadli tamo: zrakoplov za Beč kasni četrdeset minuta u polijetanju. To onda znači da mi od idealnog vremena slijetanja do polijetanja za Zagreb ostaje – dvadeset minuta. Kako Hrvatska nije u šengenskoj zoni, a vjerojatno dugo neće ni biti, bečke su kapije po zračnim lukama Europske Unije udaljene od zagrebačkih, tako da ću teško stići na let. Ali ne predajem se, ne pušta me optimizam. Uostalom, vjerujem u to da će me moj avion čekati, vjerujem u Europu.

Na kraju, avion za Beč nije kasnio četrdeset minuta, nego sat vremena, i kada sam istrčao na bečki aerodrom na onom je displeju još pisalo ime Zageba, ali i da je ukrcaj završen i da je zračna kapija zatvorena. No, mene ni to nije demotiviralo da kao bez duše trčim s jednog na drugi kraj aerodroma, da stojim u dugom, dugom redu pred carinicima, da se stuštim do ugašene zagrebačke kapije, gdje su mi rekli da je avion davno otišao.

To se događalo oko sedam i deset, navečer. Do jedanaest će trajati moje stajanje u beskrajno dugim redovima, koji će me, da ovu priču do kraja skratim, iako bi bila vrlo zanimljiva u svim svojim dramatskim ekstenzijama, voditi sve do Hotela Hilton u centru Beča, do buđenja u pola pet ujutro i leta za Zagreb u sedam. Svega je bilo u tom čekanju, ali ono što me je najviše iznenadilo i zabrinulo, a što me je onda pomalo i prosvijetlilo, bilo je to što između europske dezorganiziranosti, raspada sustava, šalterske indolencije, spuštanja pogleda, okretanja glava na drugu stranu i koječega što se još događalo, i iste dezorganiziranosti, raspada, indolencije i bezobrazluka na Balkanu, zapravo razlike nema. Ili je jedina razlika u tome što se na Balkanu ovo zbiva svakoga dana, i protiv toga se balkanske zemlje očajnički pokušavaju izboriti kroz procese svoje europeizacije, dok je ovdje to još uvijek incident, koji je, međutim, simptom dviju stvari: balkanizacije Europe i prijetnje raspadom. Ne morate mi vjerovati, možete misliti i da pretjerujem, i da ludujem, ali u tih šesnaestak sati mojih europskih putešestvija pri pokušaju da se vratim kući više sam puta imao jasan osjećaj da mi se pred očima raspada konstrukcija ujedinjene Europe. Naime, sve ono što je u Tübingenu savršeno funkcioniralo nestajalo je već pred zahodima štutgartskog aerodroma.

Drugo što sam shvatio u vrijeme opsade: kuća je relativna stvar, dom je relativna stvar; jedna zapaljiva granata, i više nisi kod kuće. Je li Europa naš zajednički dom?

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: