Najveći srpski sinovi Rudi Čajavec i Franjo Kluz

Povodom obilježavanja Dana ustanka u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik je izjavio, pazite sad, kako je "antifašizam vlasništvo Srba na ovim prostorima".

Rekao je to, ne trepnuvši, u Kozarskoj Dubici, koja je bila Bosanska Dubica, u rodnom mjestu Franje Kluza, prvog komandanta partizanskog, a potom i jugoslovenskog ratnog vazuhoplovstva, narodnog heroja i nesreće li hude - Hrvata.

Više ironije, izvrtanja povijesti, ideološkog fabrikovanja, bezdušnih laži, baš na takvom jednom mjestu, gotovo je nemoguće niti teorijski izmaštati, koliko je Dodik praktično uspio izreći u par sekundi.

Da li Srbi, kao "vlasnici antifašizma", po Dodiku, znaju kako je naziv ulice istog tog Franje Kluza, o ironična ironijo, zamijenjen i nosi ime Slobodana Jovanovića, štampara i gorljivog zagovarača četničkog pokreta, koji je nakon Drugog svjetskog rata, kao klasični fašistički kolaboracionista dobio 20 godina robije?

Milorad Dodik se bavi franšiznim autorskim pravima na antifašizam iz Banjaluke, grada u kojem je u toku posljednjeg rata, promijenjeno, pazite sad, ni više ni manje nego 240 naziva ulica. U tom orvelovskom novogovornom poduhvatu fabrikovanja realnosti i povijesti, baš su najgore prošli antifašisti.

I bez obzira da li su bili Srbi ili ne, antifašizam je bio ključni eliminatorni faktor brisanja sa lica zemlje naziva desetina ulica. Bez obzira da li su njihovi nosioci bili Srbi ili neki drugi, samo su nestali.

A evo koga ne trpi taj Dodikov "srBski bastion antifašizma": Braću Radić, Dr Vasu Butozana (naučnika, prvog predsjednika Vlade BiH), Dr Danicu Perović, Milana Ličinu, Milančića Miljevića, partizanske avijatičare Franju Kluza, Rudi Čajaveca, Petra Mećavu, Radu Ličinu, Slavišu Vajnera Čiču, Slavka Rodića, Stojana Vujasinovića...

Zato se Banjaluka kiti četnicima poput Rade Radića i Uroša Drenovića, kiti se krvinicima koji su ubili doktora Mladena Stojanovića.

Nego ta zlokobna bestijalnost, kojom zrači Dodikov narativ u kome se izjednačavaju najsvjetlije tradicije Narodnooslobodilačke borbe, sa "odbrambeno-otadžbinskim ratom", koji je porodio genocid u Srebrenici, u najmanju ruku je degutantna i odvratna.

Vratimo se mi na tezu po kojoj je "srpski narod vlasnik antifašizma na ovim prostorima", koju Milorad Dodik tako olako preko usta prebaci.

Pa je dobro napomenuti da su u junu 1941. godine na Šehitlucima poviše Banjaluke, ustanak protiv okupatora organizovali, između ostalih, Osman Karabegović, Kasim Hadžić, Ivica i Josip Mažar, Šefket Maglajlić (brat Vahide Maglajlić, heroine ilegalnog partizanskog pokreta Bosanske Krajine), Karlo Rojc...

Pa je dobro napomenuti da su svi ostali bez naziva ulica.

Pa je dobro napomenuti, a to je jedinstvan slučaj, tri brata narodna heroja - Ivicu, Josipa i Dragu Mažara, koji u toku posljednjeg klanja ostaše bez ulica, bez naziva škole...

Pa je dobro napomenuti kako su im djeca maltretirana i protjerana iz Banjaluke, pa su sad diljem svijeta.

Jel' to srpski antifašizam u koji se zaklinjete, predsjedniče Dodik, ili je baš suprotno, srpski fašizam?

Šta li ćemo tek sa Devetom dalmatinskom, koja izvuče 4.000 ranjenika na Sutjesci i samo u jednom danu izginu njih 600 u Dolini Heroja? Šta ćemo sa potpuno uništenom Prvom i Drugom dalmatinskom? Šta ćemo sa ovim podacima o broju poginulih po gradovima, samo na toj krvavoj Sutjesci: Šibenik 1.316 i Split 1.091, Trogir 435, Omiš 245, Imotski 180, Vrgorac 249, Sinj 318, Makarska 362, Hvar 145, Drniš 74, Zadar 161...

Šta je sa 1.500 Bošnjaka antifašista pobijenih u Jasenovcu? Šta je sa svim tim silnim Bošnjacima izginulim u partizanima?

Svaki dan prolaziš pored biste Vehide Maglajlić, Ante Jakića, Šoše Mažara, Karla Rojca, Rudija Čajveca...

A gdje su svi oni ostali Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Romi, Jevreji, što dadoše život u ime antifašizma?

Ovako bi se moglo do prekosutra. Bukvalno.

I sav problem je u dvije stvari. Sa jedne strane, ništi se i zaboravlja značaj svih tih silnih heroja i heroina antifašističke borbe, koji nisu bili Srbi, što je zapravo jedan populističko-fašistički akt, a sa druga strane, izjednačavaju se tekovine partizanske borbe sa agresijom koju je u najvećem broju slučajeva sprovodila Republika Srpska u posljednjem ratu.

Budimo posve otvoreni. U odbrambeno-otadžbinskom ratu, koji je onako usput Milorad Dodik gledao sa sigurne distance, jedna Vehida Maglajlić ili Karlo Rojc u najboljem slučaju bi bili prognanici, a u onom drugom slučaju, pojela bi ih noć.

Dakle, završili bi identično, kao što su i završili - u raljama smrti od strane fašista.

I onda je umu nepojmljivo da neko ko aktivno, najaktivnije učestvuje u programu revidiranja povijesti i koji iz istorije vadi najveće utvare i nakaze fašističke i daje im oreol heroja, velim umu je nepojmljivo da taj i takav čovjek bude kantar i mjerna jedinica antifašizma.

To ne može proći niti u skeču Montipajtonovaca, ali, eto, nekažnjeno u državi Bosni i Hercegovini prolazi.

I to ne samo da prolazi, nego se u nekulturi sjećanja, koja je antifašističke skupove pretvorila u svenarodna veselja i zborove, dakle u takvom jednom galimatijasu nadrealizma, floskule u kojima jedan narod ima isključiva prava na antifašizam, upotrebljavaju se kao predizborni slogani.

Ali vidite, ova omamljena antilogika u zemlji bez logike funkcionira.

I kako riješiti i razmrsiti Gordijev čvor u kojem su jedan Osman, braća Mažar, Rudi Čajavec i Franjo Kluz, antifašisti, a nesrbi.

Perverzno, a lako.

Samo se treba zapitati, hoće li svi oni, sve onako mrtvi, dolaziti kod Dodika, kod čovjeka koji je raspirio srBski neofašizam, da im da potvrdu da su Srbi? Jer, samo Srbi mogu biti antifašisti, samo Srbi imaju tapiju na antifašizam, kako reče prvi Baja manjeg bh. entiteta.

Nema druge, nego proglasiti, na primjer, Rudija Čajaveca i Franju Kluza za Srbe, pa da mogu ući i u udžbenike i na table ulica i u srpski junački Olimp. Na sramotu antifašizma, zdravog razuma i slobodnog čovječanstva.

Nema druge, nego izjednačiti heroje sa ubicama, koljačima i osvjedočenim fašistima, e da bi se čulo za njih.

Na sramotu svih nas, koji gledamo kako se pervertija iz zemlje do neba uzdiže, kako ala fašizma, pod krinkom antifašizma ždere kao u Matrixu ono malo realnosti, što je preostalo.

I, da se razumijemo, ako se ovako nastavi, u entitetu Republika Srpska o ovim herojima rata ništa se neće znati. Već i sad ih je izjeo nemar, zaborav i sistematsko ništenje. Zbog jednog ubogog nastranog razloga - nisu bili Srbi. A, to govori više o politici entiteta, nego sto miliona teza, disertacija i naučnih studija.

Nisi Srbin, ne postojiš! Eto, to je pritajena ideološka maksima Republike Srpske danas.

Dragan Bursać

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: