Rado Hrvat ide u vojnike

Hrvatska se više sprema za rat nego za budućnost, prokomentirali su prosvjetari 465 milijuna kuna više za proračun ministru obrane Krstičeviću u odnosu na 240 milijuna ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak, najavljujući rujanski štrajk.

Da je militarizacija društva, a ne kurikularna reforma intencija ove vlasti, pokazuje i 15 tisuća vojnih poziva poslanih na adrese građana do 55 godina starosti iz MORH-a bez ikakve najave! Njih 150 s osječkog područja morat će odraditi i vojnu vježbu, prvu nakon završetka Domovinskog rata, a uznemirenim građanima iz Ministarstva obrane lakonski odgovaraju da je »riječ samo o jednoj fazi ustojavanja šest pješačkih pukovnija pričuve Oružanih snaga«.

Da MORH postaje nadministarstvo, kao u ratno doba za mandata Gojka Šuška, kojem civilna kontrola i propitkivanja što i kako radi ide na živce, svjedoči i nedavna Vladina odluka o slanju 300 hrvatskih vojnika na granicu s Rusijom koja niti je adekvatno obrazložena, niti raspravljena na saborskim odborima. Dodamo li tome da to par exellence vanjskopolitičko pitanje nije dobilo odgovore ministrice Marije Pejčinović Burić i MVPEI-a o implikacijama na međunarodni položaj i odnose Hrvatske, jasno je da militarizaciju Hrvatske provodi uzak i odabran krug ljudi iz vladajućih struktura.

Slavljenje i divljenje oružju postaje neupitno, pogotovo u ove blagdanske dane uoči obljetnice Oluje, pa se o eskadrilama aviona, stotinama milijuna kuna poreznih obveznika i ljudskim životima odlučuje brže nego o rabljenim automobilima. Onima koji se s time ne slažu nad glavom visi mač optužbi za veleizdaju, iako je i nakon katastrofalnih požara očito da Hrvatska svoju vojsku ne razvija prvenstveno za vlastitu nacionalnu sigurnost, već prioritet imaju potrebe NATO-a. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Krstičević nastupaju kao manekeni militarizacije nazivajući oružane snage »hrvatskim brendom«, kao da se radi o turističkoj ponudi ili izvoznom proizvodu na kojem ćemo dobro zaraditi.

Pri tome samovoljno izigravaju vojnu silu, jer na Baltik Hrvatska šalje 300 vojnika kao velike Francuska i Španjolska, dok deseterostruko brojnija Italija šalje tek 160, Rumunjska 120, Belgija stotinu, a Slovenija tek 50 pripadnika svojih oružanih snaga. Ministar Krstičević na velika vrata najavljuje i povratak oružanih snaga u velika gradska središta, pa će tako u Varaždin useliti oko 600, u Sinj 250, u Ploče 160, a u Vukovar stotinjak vojnika. »Napuštamo koncept putujuće vojske, a u fokusu našeg rada je podizanje kvalitete života i rada vojnika, što će omogućiti ostvarenje zahtjevnih profesionalnih zadaća i kvalitetniji obiteljski život«, poručuje ministar.

Nitko naravno nema ništa protiv vojske i vojnika, ali bilo bi lijepo da tako nešto svojim prosvjetarima može poručiti ministrica Blaženka Divjak, jer i njih nemali broj putuje do svog posla izvan mjesta stanovanja, mnogi rade u više škola, i njihove su zadaće zahtjevne, i oni zaslužuju kvalitetniji obiteljski život. Ako su pilotima nasušno potrebni novi avioni, ni FER-ovci ne bi smjeli ostati bez najsuvremenijeg centra robotike u regiji jer je njihov projekt bio bolji od 207 europskih!

Ovo nije dilema što je preče, Shakespeare ili kobasica, već leži li naša snaga u znanju ili topuzu.

Branko Mijić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: