Uhljebi smatraju da im je sve dopušteno

Dobili smo i mi doma taj potpuno besramni upitnik od gradske administracije za vikendicu. Zove se Obrazac za prijavu poreza na nekretnine za stambeni prostor. Vidim na njihovoj web-stranici da imaju još i obrasce za porez na neizgrađeno građevinsko zemljište i za poslovne prostore.

Nemam ništa načelno protiv poreza na nekretnine, da se odmah razumijemo. Svi ga imaju, neka i u Hrvatskoj bude isto. Kažem: načelno, za model i izvedbu treba, naravno, vidjeti.

Međutim, čovjek načisto iskoči iz kože kad se, po tko zna koji put, iznova suoči sa činjenicom da službe koje građani plaćaju da im budu na usluzi tretiraju sve nas kao svoje podčinjene. Kao svoje sluge. Tekliče. Kao klatež kojoj možeš izdavati nesuvisle naredbe i mlatiti njome kako ti se svidi.

Upitnik, dakle, traži da im se navedu podaci o nekretnini koje te službe već imaju ili ih mogu sami pribaviti iz susjedne kancelarije. Ali njima se to ne da, gnjavaža je to, pa radije mobiliziraju nas da radimo njihov posao. E, neću.

Imam legalnu kuću sa svim dozvolama i urednim papirima. Nekretnina je registrirana u katastru, gruntovnici, poreznoj upravi i pitaj boga gdje sve ne. Na temelju gomile tih službeno pribavljenih i službeno priznatih podataka, svi mi građani plaćamo sva davanja koja su nam razrezali ti isti koji odjednom nemaju pojma tko što ima i zato pozivaju nas da ih nanovo opskrbimo informacijama koje leže u njihovim ladicama.

Na osnovi svih tih naših papira – koji jesu i moraju biti kod njih – redovito nam naplaćuju odvoz smeća (u mom slučaju cijelu godinu, iako je riječ o vikendici, »ne može drugačije«!), komunalnu naknadu i sve drugo što od nas traže.

Ali nije im neugodno opet nas sve gurati bičem u svoj stroj i raditi od nas budale. I to uz upravo nečuvenu prijetnju da će onaj tko se ogluši na njihov zvižduk, po kazni plaćati porez po najvišoj stopi.

Krasno. Ali neću im padati na koljena. Neću raditi umjesto njih. I ovako nas koštaju kao svetog Petra kajgana, a kad god nam nešto od njih treba, zauzvrat dobivamo hodanje od šaltera do šaltera, od adrese do adrese, čekanja kojima nema kraja, odugovlačenja, šlampavo ispunjene dokumente koje treba vaditi ispočetka, njihove pauze i njihovo komotno radno vrijeme zbog koga moraš uzeti slobodan dan da nešto obaviš.

Mi im raznosimo papire iz sobe u sobu, fotokopiramo im dokumentaciju koja već stoji u njihovim registrima, ali su je lijeni tražiti. Pa je praktičnije i bolje da je mi donesemo. Da se oni ne pretrgnu od posla. Da se ne moraju reorganizirati i urediti to što rade kako treba.

A da i ne spominjemo to što velik broj građana, sve ako i odluči da hoće, uopće neće znati kako ispuniti te upitnike koji traže da se navede katastarska općina, katastarska čestica, ZK uložak, stanje nekretnine i još tristo čuda.

No uhljebe to ne zanima. Oni tešu po svome jer smatraju da su oni vlast, a mi njihovi posilni, pa mogu što hoće i sve im je dopušteno, a naše je da slušamo. I to je u Hrvatskoj točno. Ali neću.

I dobro kaže Stipe Petrina, načelnik Primoštena: »Najlakše je češati onu stvar u klimatiziranim uredima.« Prost je, da, ali vrhunaravni je prostakluk i ovakvo ponašanje prema građanima.

Sanja Modrić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: